Stroj za maglu

„Onoga jutra kad je sve po?elo bila je magla. Povijala se oko mene dok sam brzim koracima grabio pokraj autoputa, vrebaju?i priliku da ga pretr?im. Iz magle su izranjali osobni automobili onih koji po?inju raditi u sedam, kamioni u tranzitu, kombiji što razvoze robu po trgovinama, a ja sam zastajkivao, zadihan, usplahiren, udišu?i opori miris vlage, i osvrtao se lijevo i desno, ne usu?uju?i se prije?i. Osje?ao sam kako mi se želudac steže, jer od nervoze nisam uspio ni doru?kovati, i stalno sam pipkao po džepovima i zavirivao u torbu, provjeravaju?i jesam li sve ponio. Dobro se sje?am svakoga trenutka toga jutra, i sje?am se da sam ?ak bio osobito razo?aran time što je magla, jer sam dan koji je upravo zapo?injao, maštaju?i o njemu dugo unaprijed, zamišljao sasvim druga?ije. U posebnome raspoloženju u kakvom sam bio, gotovo da sam tu maglu protuma?io kao predznak, kao nešto simboli?no u vrlo lošem smislu te rije?i. Jer, tek sam se dva dana prije toga bio ponovo doselio u Zagreb; osim toga, nalazio sam se u predjelu kroz koji sam kao student ?esto prolazio idu?i na Filozofski fakultet; napokon, bio mi je to prvi dan na novome radnom mjestu: upravo sam se žurio u školu, na nulti sat. Tako mi se u?inilo da su mi se prošlost, sadašnjost i budu?nost našle u znaku te magle kroz koju jedva da se što naziralo. Zato sam i ono što me je do?ekalo u školi – naravno, s nepravom – shvatio kao ispunjenje te zle slutnje, a to je onda u velikoj mjeri odredilo i moje držanje u cijelome nizu doga?aja koji su uslijedili...“