Tko se boji lika još

Autori?in tekst jedno je od najoriginalnijih književnih djela napisanih u posljednje vrijeme, vjerojatno ne samo u hrvatskoj književnosti. Rije? je o intertekstualnom i u isti mah metafikcionalnom romanu, ili multigeneri?koj prozi, koja na vješt i neobi?no invenciozan na?in spaja razli?ite vrste diskursa. Osnovna je zamisao osloba?anje poznatih, pa i manje poznatih, književnih tikova njihova tekstualnog ambijenta, to jest nadzora njihovih autora. Ti likovi ne traže pisca, kao u Pirandella, nego naprotiv izmi?u njegovoj volji. Izmi?u?i, oni traže „zbilju“ izvan fikcije koja je ?itateljima poznata i nastoje artikulirati se kao neovisna bi?a, sa samosviješ?u koja se razlikuje od svijesti kojom ih je opskrbio autor. Tim iskorakom iz prvotne fikcije likovi dakako ulaze u tekstualni svijet koji je metafikcionalan i ujedno neofikcionalan. Dio igre koju autorica ovdje inscenira okolnost je da nastupa inverzija uvriježenog autorsko-tekstualnog odnosa: pisci postaju u su?eljavanju sa svojim bivšim likovima utvare. Okvir teksta unosi u njega dodatnu napetost. Ulan?ana poglavlja zasnovana su kao opis zbivanja oko pripremanja i polaganja ispita iz književnosti, pa je autori?ino djelo na taj na?in i svojevrsna eksperimentalna povijest hrvatske literature, kodirana i dekodirana, ako tako ho?emo: igra s idejom meta-kviza. Ukratko, briljantno djelo, koje je željno svojih ?itatelja, kao što ?e poslije ?itatelji biti željni njega. prof. dr. Viktor Žmega?